Ozivljavanje grada
Moderator: Gazda
Evo danas je prvi ljepi dan ovde u NJemackoj posljen jake Zime pa sam odlucijo da danas neidem raditi nego ljencariti .
Danas moja zena sprema Kninsku spizu pa ce kuca biti puna nas Zivkovica
Kupijo sam S .Dalmaciju da vidim imali sta od NK Dinari pa se sjeti kako sa prije u Kninu polovicom 60 ti godina isa kod Tacke da uzmem novine i onda u Hotel na kafu.10 sati ljepi proljetni dan u kninu ulica je puna naroda cakule se vodu sta se desilo u Kninu .
Prolazim pored dojne samo posluge i Vavine radjne stari Sole sjedi kraj ulazni vrata od radjne i cakula sa starim Vavom idem prema Tackinoj radnji i pipam po depovima imali igdi sice ali nema sice a ni krupni dinara udem kod tacke i kazem Milanu sta je tu radijo kod Tacke mogu li uzrti Dalmaciju pa cu vratiti dok popijem kavu u Hotelu kaze Milan nema problema uzmi kada nismo imali sice kod tacke si uvjek dobijo da procitas novine .
Uzmem novine i idem u Hotel na kafu i vidim Mutu kako drzi predavane kada je bijo u Cikagu za vrijeme Alka Ponija kavo njegov privatni sofer neki su mislili da je to istina a ko zna mutu oni su crkavali od smija kako to mute ozbiljno drzi govor kada je bijo u Cikagu. sjednem kraj prozora to smo zvali velika televizija jer si sve vidijo ko prode.
Evo konabara Jure ajde mali imasli novaca da platis stari dug jer ti jos nisi platijo zadnje 3 kave sta ti mislis da sam ja crveni kriz onda idi kod Sitnoga Jure nema zime danas sve placamo sada mi donesi jednu sladu ukuvanu kavu .
Kada sam procita slobodnu i popijo sladu ukuvanu kavu ode kod Jure da je susa u depovima ajde kuragu mali znavo sam ja to platices sutra
Tako je to onda bilo kada nisi ima side i krupni ali si uvjek moga naveresiju dok ne zaradis koji dinar .
Danas eto sam se vratijo za par minuta u moj stari Knin.
Danas moja zena sprema Kninsku spizu pa ce kuca biti puna nas Zivkovica
Kupijo sam S .Dalmaciju da vidim imali sta od NK Dinari pa se sjeti kako sa prije u Kninu polovicom 60 ti godina isa kod Tacke da uzmem novine i onda u Hotel na kafu.10 sati ljepi proljetni dan u kninu ulica je puna naroda cakule se vodu sta se desilo u Kninu .
Prolazim pored dojne samo posluge i Vavine radjne stari Sole sjedi kraj ulazni vrata od radjne i cakula sa starim Vavom idem prema Tackinoj radnji i pipam po depovima imali igdi sice ali nema sice a ni krupni dinara udem kod tacke i kazem Milanu sta je tu radijo kod Tacke mogu li uzrti Dalmaciju pa cu vratiti dok popijem kavu u Hotelu kaze Milan nema problema uzmi kada nismo imali sice kod tacke si uvjek dobijo da procitas novine .
Uzmem novine i idem u Hotel na kafu i vidim Mutu kako drzi predavane kada je bijo u Cikagu za vrijeme Alka Ponija kavo njegov privatni sofer neki su mislili da je to istina a ko zna mutu oni su crkavali od smija kako to mute ozbiljno drzi govor kada je bijo u Cikagu. sjednem kraj prozora to smo zvali velika televizija jer si sve vidijo ko prode.
Evo konabara Jure ajde mali imasli novaca da platis stari dug jer ti jos nisi platijo zadnje 3 kave sta ti mislis da sam ja crveni kriz onda idi kod Sitnoga Jure nema zime danas sve placamo sada mi donesi jednu sladu ukuvanu kavu .
Kada sam procita slobodnu i popijo sladu ukuvanu kavu ode kod Jure da je susa u depovima ajde kuragu mali znavo sam ja to platices sutra
Tako je to onda bilo kada nisi ima side i krupni ali si uvjek moga naveresiju dok ne zaradis koji dinar .
Danas eto sam se vratijo za par minuta u moj stari Knin.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Oivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br.8
Arhitektura je simbol raspoznavanja.prostora i ljudskih stanita.Ona u sebi nosi kvalitetu razlikovanje i sadrava upečatljivost. Arhitektura prenosi poruku u pamćenje i označava naslijedje.
Razmiljam, koja je to građevina u ono doba davala gradu upečatljivo obiljeje Da li je to bila zgrada hotela Dinare, ili moda robne kuće, eljeznička stanica je svakako mamila pozornost, moda je to čak bila i zgrada slube drutvenog knjigovodstva, a na koncu konca, moda ta uloga pripada stanu komandanta grada, a moda i ...
Kada preemo Gaparevića most, stiemo na raskrće. Krenemo li udesno, cesta je vodila prema tzv. industrijskoj zoni grada. Odmah tu lijevo, jedno vrijeme nalazilo se stovarite građevnog materijala. Preko puta njega bili su trafika i montana prodavaona bureka. Neto dalje odatle Dom eljezničara dominirao je desnom stranom. Iza njega, sa iste strane slijede dvije gostione. Od njih Tri lovca daleko poznatija, već i po tome to je vlasnik, inače poznat i van krugova posjetitelja gostione, stanovao na katu iznad gostione.
Malo dalje cestom, preko put, bila je vojna pekara, pa zatim pumpna stanica i najzad diljem poznati TVIK.
Ali, asfaltna cesta ide dalje. Sada u blagom usponu, idući u stranu, kako bi izbjegla glavicu, iz čijih umaraka u pozadini, proviruju nekoliko krovovi razasutih kuća. Na tome mjestu je s proljeća sve kipilo od kukurijeka, visibaba i ljubica. I tu, na samom kraju penjanja ceste, slijedi otri zavoj ulijevo, sa kojim prestaje administrativno područje grada. Sa tog mjesta, istog momentakad se prođe, grad se gubi iz vida. Ba tu, na desnoj strani ceste, bila je podignuta zgrada gradske elektrodistibucije. Ona je bila vanredan primjer moderne arhitekture poslovnih zgrada. Gotovo na samom rubu gradskog područja, kao da ju je netko prosto elio sakriti od opaaja, smjeten je bio biser urbane arhitekture grada. Iz toga razloga, osobno smatram, zgrada Elektrodistribucije Knina, davala je posebno obiljeje gradu onoga vremena.
Sagradjena od stakla i armiranog betona, sa proredima ukrasne cigle u pročelju, francuskim vratima i prozorima, poloena u liniji, potpuno i harmonično se uklapa sa svojim gabaritom u okolni prostor. Utisak da zgrada slui kao svojevrsni vidikovac stvarao je i sam njen kaskadni plan koji, u svom zadnjem dijelu, inače otvorenom prema irokom prostoru u pozadini, dozvoljava sputanje za kat nie, do nivoa zadnjeg dvorita, u kojem je bio parking prostor za interventna vozila.
Pored općeg arhitektonskog dojma, koji zgradi prua moderni lik, mjesto na kojem je ona bila podignuta, daje takodjer posebnu čar tom čitavom prostoru. Naime, sa toga mjesta prua se neometan pogled na donji grad i forticu sa juga. Naročito je taj pogled bio impresivan ljeti, u predvečerja. To je bilo ono doba kad cvrčci počinju da ustupaju svoje pozornice zrikavcima, a purpurno-zlatasti treptaj dana uzmiče pred ljubičasto-modrom nagovjetaju sumraka. U to doba, nakon arkog dana, grad je počinjao da se hladi sa povjetarcem koji je dolazio sa Krke i u sjeni fortice i Spasa, koja je polako osvajala grad i močvarne obale Krke. Odatle lijevo, pogled je bio otvoren prema Krčiću, prema pitomim padinama Dinare, bačama i ogradama iza kuća i pojata. U zadnjem dvoritu, u ta nedjeljna predvečerja, parking je bio pust, sa djecom koja su tu igrala nogomet i čiji glasovi su odzvanjali u tiini.
Osobno, nikad nisam imao prilike da dodjem u zgradu Elektrodistribucije, bilo da platim svoj račun za struju, bilo da podnesem zahtjev za novo, vietarifno brojilo. Istaina, planirao sam bio takvo to, ali moj plan jo nije ostvaren.
Svaki put kada bih proao tim putem, bilo u etnji do Krčića, bilo u odlasku za Split ili u povratku, osjećao bih se kao da je Le Corbusier bio u Kninu! Osjećao sam ponos od modernosti moga grada u tome dobu.
Arhitektura je simbol raspoznavanja.prostora i ljudskih stanita.Ona u sebi nosi kvalitetu razlikovanje i sadrava upečatljivost. Arhitektura prenosi poruku u pamćenje i označava naslijedje.
Razmiljam, koja je to građevina u ono doba davala gradu upečatljivo obiljeje Da li je to bila zgrada hotela Dinare, ili moda robne kuće, eljeznička stanica je svakako mamila pozornost, moda je to čak bila i zgrada slube drutvenog knjigovodstva, a na koncu konca, moda ta uloga pripada stanu komandanta grada, a moda i ...
Kada preemo Gaparevića most, stiemo na raskrće. Krenemo li udesno, cesta je vodila prema tzv. industrijskoj zoni grada. Odmah tu lijevo, jedno vrijeme nalazilo se stovarite građevnog materijala. Preko puta njega bili su trafika i montana prodavaona bureka. Neto dalje odatle Dom eljezničara dominirao je desnom stranom. Iza njega, sa iste strane slijede dvije gostione. Od njih Tri lovca daleko poznatija, već i po tome to je vlasnik, inače poznat i van krugova posjetitelja gostione, stanovao na katu iznad gostione.
Malo dalje cestom, preko put, bila je vojna pekara, pa zatim pumpna stanica i najzad diljem poznati TVIK.
Ali, asfaltna cesta ide dalje. Sada u blagom usponu, idući u stranu, kako bi izbjegla glavicu, iz čijih umaraka u pozadini, proviruju nekoliko krovovi razasutih kuća. Na tome mjestu je s proljeća sve kipilo od kukurijeka, visibaba i ljubica. I tu, na samom kraju penjanja ceste, slijedi otri zavoj ulijevo, sa kojim prestaje administrativno područje grada. Sa tog mjesta, istog momentakad se prođe, grad se gubi iz vida. Ba tu, na desnoj strani ceste, bila je podignuta zgrada gradske elektrodistibucije. Ona je bila vanredan primjer moderne arhitekture poslovnih zgrada. Gotovo na samom rubu gradskog područja, kao da ju je netko prosto elio sakriti od opaaja, smjeten je bio biser urbane arhitekture grada. Iz toga razloga, osobno smatram, zgrada Elektrodistribucije Knina, davala je posebno obiljeje gradu onoga vremena.
Sagradjena od stakla i armiranog betona, sa proredima ukrasne cigle u pročelju, francuskim vratima i prozorima, poloena u liniji, potpuno i harmonično se uklapa sa svojim gabaritom u okolni prostor. Utisak da zgrada slui kao svojevrsni vidikovac stvarao je i sam njen kaskadni plan koji, u svom zadnjem dijelu, inače otvorenom prema irokom prostoru u pozadini, dozvoljava sputanje za kat nie, do nivoa zadnjeg dvorita, u kojem je bio parking prostor za interventna vozila.
Pored općeg arhitektonskog dojma, koji zgradi prua moderni lik, mjesto na kojem je ona bila podignuta, daje takodjer posebnu čar tom čitavom prostoru. Naime, sa toga mjesta prua se neometan pogled na donji grad i forticu sa juga. Naročito je taj pogled bio impresivan ljeti, u predvečerja. To je bilo ono doba kad cvrčci počinju da ustupaju svoje pozornice zrikavcima, a purpurno-zlatasti treptaj dana uzmiče pred ljubičasto-modrom nagovjetaju sumraka. U to doba, nakon arkog dana, grad je počinjao da se hladi sa povjetarcem koji je dolazio sa Krke i u sjeni fortice i Spasa, koja je polako osvajala grad i močvarne obale Krke. Odatle lijevo, pogled je bio otvoren prema Krčiću, prema pitomim padinama Dinare, bačama i ogradama iza kuća i pojata. U zadnjem dvoritu, u ta nedjeljna predvečerja, parking je bio pust, sa djecom koja su tu igrala nogomet i čiji glasovi su odzvanjali u tiini.
Osobno, nikad nisam imao prilike da dodjem u zgradu Elektrodistribucije, bilo da platim svoj račun za struju, bilo da podnesem zahtjev za novo, vietarifno brojilo. Istaina, planirao sam bio takvo to, ali moj plan jo nije ostvaren.
Svaki put kada bih proao tim putem, bilo u etnji do Krčića, bilo u odlasku za Split ili u povratku, osjećao bih se kao da je Le Corbusier bio u Kninu! Osjećao sam ponos od modernosti moga grada u tome dobu.
Evo nas par klinaca iz starog Knina sjedimo na rubu tratovara kraj Stare Loze i jedemo fete Cantruna jre smo ozednuli jer smo napravili dir preko nase Stare Rivesa nasima trkacima autima a to su zanas bile felge od Bicikla ili zeljezni obruc od kola od Karivole ili kolo od Djeciji Kolica pa smo picili po nasi ulicama .
Savili bi zicu tako u slovo u tako da felga pase a ko nije ima zice taj je uze komad stapa i tako gura ispred swebe sta je ima .
Mi smo se puno igrali izmedu svtog Josipa i Slavije jer onda u kninu nije bilo puno Avuta nas stari Vetrinar sa svojim starim Fordom koji je ima jos drvene felge ili stari Vatrogssni auto ili koji Dem od Vojskeili jos koji sta je bijo u Kninu .
Onda su u Kninu vladala kojnska kola tako da je bilo razlicisti i za razne potrebe tako prije kada bi Kninska Pekara svoj Kruv i Bubice u Mljekaru iu radnju preko puta Loze vozili onda su imali konjska kola sa velikin kasunom a taki je i vojska imala u kninukada su isli po meso u mesopromet preko puta dojne samoposluge tako bilo je puno kola sa zatvoreni kasunima a najvise je imala vojska .
Tako si naulici moga da se igras bez stra moga si da picis sa svojima trkacima autima.
Kada su u starom kninu poceli ulicu da asvaltiraju onda su imali limeni Bacava di su imali katram unutra i kada su bacve prazne bile onda smo pravili trke sa bacvama po ulici posljen kada su radnici osli kuci.
Dole u momu starom Kninu kada gledam sa mojima unucadima Americku seriju mali klinci sa falfa sta ima cuperak kao antena na glavi to me posjeti na ona doba koncom 50godina u starom Kninu onda mi padne napamet sta smo mi sve radili da se uvatim smijati i vrati me u moj stari knin i djetinstvo .
Mnogi vama je poznata Stanparija Mladost uPranparadiji a to poduzece je pocelo da radi kavo mala stanparija u Kninu u kuci di je advokat Aco ima kancelariju preko puta Suda .
Savili bi zicu tako u slovo u tako da felga pase a ko nije ima zice taj je uze komad stapa i tako gura ispred swebe sta je ima .
Mi smo se puno igrali izmedu svtog Josipa i Slavije jer onda u kninu nije bilo puno Avuta nas stari Vetrinar sa svojim starim Fordom koji je ima jos drvene felge ili stari Vatrogssni auto ili koji Dem od Vojskeili jos koji sta je bijo u Kninu .
Onda su u Kninu vladala kojnska kola tako da je bilo razlicisti i za razne potrebe tako prije kada bi Kninska Pekara svoj Kruv i Bubice u Mljekaru iu radnju preko puta Loze vozili onda su imali konjska kola sa velikin kasunom a taki je i vojska imala u kninukada su isli po meso u mesopromet preko puta dojne samoposluge tako bilo je puno kola sa zatvoreni kasunima a najvise je imala vojska .
Tako si naulici moga da se igras bez stra moga si da picis sa svojima trkacima autima.
Kada su u starom kninu poceli ulicu da asvaltiraju onda su imali limeni Bacava di su imali katram unutra i kada su bacve prazne bile onda smo pravili trke sa bacvama po ulici posljen kada su radnici osli kuci.
Dole u momu starom Kninu kada gledam sa mojima unucadima Americku seriju mali klinci sa falfa sta ima cuperak kao antena na glavi to me posjeti na ona doba koncom 50godina u starom Kninu onda mi padne napamet sta smo mi sve radili da se uvatim smijati i vrati me u moj stari knin i djetinstvo .
Mnogi vama je poznata Stanparija Mladost uPranparadiji a to poduzece je pocelo da radi kavo mala stanparija u Kninu u kuci di je advokat Aco ima kancelariju preko puta Suda .
TRESKAVAC
VIS DINARCI iz knina veceras sviraju na plesu u Gracacu to su Doko Ceko (struca) Solista Pinjo.bubjnar braca Skudrici solo i bas biserko .solo gitara.
Dinarci su bili onda glavni u Kninu i okolici.
Tako nas par odlucimo da idemo u Gracac na ples jer u Kninu sviraju vojnici u Domu .
Krenemo oko pet sati popodne sa putnickim za Gracac tako od knina pa do gradcaca padala zajabancija kada Doko pocme sa svojim nabacivajnima to se je cjeli vagon smija .
Dosli mi u Gracac sve pod debelim snjegom ovdi zima gora nego kodnas u Kninu vidi to svi odaju sa debelim bundama one teske kavo sta su nosili zeljeznicari do zemlje.
Dosli mi u salu Dinarci odma na binu nakon pola sata pocima ples sala je puna ravna ono par stolova zauzeli domaci frajeri sa svojima trebama.
Niko neskida bunde ,Gunjce,jer grijanje neradi dobro pa je bolje bundu zadrzati.
Bilo ljepo ali si uvjek mora da pazis koju zuru pitas za ples jer ovi Gracacki frajeri su malo gledali na krivo jer nije im se svidala konkurencija iz Knina je se je dosta jakog pica popilo pa se za cas dobije po labrinji pa ti onda pjevaj licko lesce otocac i brijne mala moja ne zaboravime ooooojj ali sve je dobro proslo.
Sala se zagrijala muzika dobra Dinarci daju sve da stimug bude sve bolji i bolji kada par tipova napravili mali krug i vicu sviraj te TRESKAVAC TRESKAVAC pita Doko Sta je Treskavac a jeda kaze nesto brzon takoopalise Dinarci nesto brzon kada ovi poceli da skacu uzdrak kavo danas kada mladi idu u Disko i pocnu da skacu bez vezei guraju se pa se sjetim Treskavca iz Gracaca samo je bilo ljepse gledati Treskavac u bundama pa ostanu par sekunda u zraku jer bunda izgleda kavo padobran.
Eto ja mislim da su frajeri iz Gracaca izmislili taj danas moderni ple to sam vidijo u Gradcacu prije dobri 40 godina
Razgovaraju Jeka i Mara pa ce prva ;
Jeli Mare sta je tvoj muz pozanimanju
Agronom muzickog smjera.
Pa sta radi? pita Jeka a Mara ce
Cuva ovce i svira diple
VIS DINARCI iz knina veceras sviraju na plesu u Gracacu to su Doko Ceko (struca) Solista Pinjo.bubjnar braca Skudrici solo i bas biserko .solo gitara.
Dinarci su bili onda glavni u Kninu i okolici.
Tako nas par odlucimo da idemo u Gracac na ples jer u Kninu sviraju vojnici u Domu .
Krenemo oko pet sati popodne sa putnickim za Gracac tako od knina pa do gradcaca padala zajabancija kada Doko pocme sa svojim nabacivajnima to se je cjeli vagon smija .
Dosli mi u Gracac sve pod debelim snjegom ovdi zima gora nego kodnas u Kninu vidi to svi odaju sa debelim bundama one teske kavo sta su nosili zeljeznicari do zemlje.
Dosli mi u salu Dinarci odma na binu nakon pola sata pocima ples sala je puna ravna ono par stolova zauzeli domaci frajeri sa svojima trebama.
Niko neskida bunde ,Gunjce,jer grijanje neradi dobro pa je bolje bundu zadrzati.
Bilo ljepo ali si uvjek mora da pazis koju zuru pitas za ples jer ovi Gracacki frajeri su malo gledali na krivo jer nije im se svidala konkurencija iz Knina je se je dosta jakog pica popilo pa se za cas dobije po labrinji pa ti onda pjevaj licko lesce otocac i brijne mala moja ne zaboravime ooooojj ali sve je dobro proslo.
Sala se zagrijala muzika dobra Dinarci daju sve da stimug bude sve bolji i bolji kada par tipova napravili mali krug i vicu sviraj te TRESKAVAC TRESKAVAC pita Doko Sta je Treskavac a jeda kaze nesto brzon takoopalise Dinarci nesto brzon kada ovi poceli da skacu uzdrak kavo danas kada mladi idu u Disko i pocnu da skacu bez vezei guraju se pa se sjetim Treskavca iz Gracaca samo je bilo ljepse gledati Treskavac u bundama pa ostanu par sekunda u zraku jer bunda izgleda kavo padobran.
Eto ja mislim da su frajeri iz Gracaca izmislili taj danas moderni ple to sam vidijo u Gradcacu prije dobri 40 godina
Razgovaraju Jeka i Mara pa ce prva ;
Jeli Mare sta je tvoj muz pozanimanju
Agronom muzickog smjera.
Pa sta radi? pita Jeka a Mara ce
Cuva ovce i svira diple
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Ples
Tekst napisao Aco :
PLES
Isto, samo malo drukčije
I malo poslije.
Subota, uveče. Kraj srpnja. Na ulicama nema auta a ni etača jo. Vojska počima da izlazi u grad. Sve vie postaje tjesno. Pomalo vlada dosada. Drutvo (ekipa), kod zidića ili ispred Trefa, sad je teko reći gdje se bilo zateklo, premilja ta od sebe i uopće da uradi. Obila su se sva mjesta po gradu,. Nigdje se nita ne događa. Usput se popilo pokoje pivo ili pelinkovac.. Ispilo se već i nebrojeno kava toga dana. Ljetnje veče u Kninu prijeti da ostane pusto. Nema deavanja. Otili svi vlakovi do onih u poznim urama. Tad neko reče: Ajmo na ples u Vrpolje! Večeras tamo sviraju Dinarci, ili močda su to bile Plave zvijezde!Oćemo li ili nećemo ići? Ko će ići? Neki se beć izgubie u noći.Da li je Kukolj otio u njegovom tristaću ne zna se točno. Ko je bio s njim, ni to nije poznato. Je li jo ko otio autom, vrag bi ga sad znao.ta bi sa Devom i Steviom? Na koncu, Boro Marić i nas jo nekolicina krenemo pijehe. Idemo mi kao moralna podrka naim sviračima, mislimo mi. Kad smi najzad stigli u dvorite, pred domom, vidimo ima svijeta. Mrak je uvelike pao, Svirka počela već odavna.. Niko vie ne naplaćuje ulaz. Unutra puno. Ne ba jako svijetlo. Bend je dobro zagrijao prisutne sa standardnim hitovima, Bonny M, Bob Marle, Berry White, Marvin Gaye, ili takovo to. Nae drutvo motri sa strane, nonalantno. Nismo nikako autsajderi. Neko bi od nas moda i da zaplee, muzika podie emocije i kura, alinigdje nema partnera na vidiku. Uostalom, u ta doba vie se plesalo u grupama i takvih nekoliko krugova već po sali napravljeno. Mi pusimo i nemarno gledamo uokolo. Nema nita za popit. To ozbiljno dovodi u pitanje cijelo veče. Valjda prije kraja zabave, to jest plesa, krenemo mi nazad. Sad jo manje drutvo. Gdje su se svi ti pogubili i ne pitamo. Treba sad otpjeačiti do Knina. Kroz polja, starim putem do ceste, pored kasarne. Noć puna zvijezda. Pirka vjetrić. Miriu bače. Pred nama, u daljini trepere svijetla grada, koji nas mami u svoj topli naručaj. Mi hodamo, opet lagano i razgovaramo. Ko bi ga sad zna o čemu? Ozbiljno, kao pravi momci, valjda
Izvjesno je samo jedno tada bilo, sutra ćemo opet izići u grad da vidimo ima li ta nova u njemu.
PLES
Isto, samo malo drukčije
I malo poslije.
Subota, uveče. Kraj srpnja. Na ulicama nema auta a ni etača jo. Vojska počima da izlazi u grad. Sve vie postaje tjesno. Pomalo vlada dosada. Drutvo (ekipa), kod zidića ili ispred Trefa, sad je teko reći gdje se bilo zateklo, premilja ta od sebe i uopće da uradi. Obila su se sva mjesta po gradu,. Nigdje se nita ne događa. Usput se popilo pokoje pivo ili pelinkovac.. Ispilo se već i nebrojeno kava toga dana. Ljetnje veče u Kninu prijeti da ostane pusto. Nema deavanja. Otili svi vlakovi do onih u poznim urama. Tad neko reče: Ajmo na ples u Vrpolje! Večeras tamo sviraju Dinarci, ili močda su to bile Plave zvijezde!Oćemo li ili nećemo ići? Ko će ići? Neki se beć izgubie u noći.Da li je Kukolj otio u njegovom tristaću ne zna se točno. Ko je bio s njim, ni to nije poznato. Je li jo ko otio autom, vrag bi ga sad znao.ta bi sa Devom i Steviom? Na koncu, Boro Marić i nas jo nekolicina krenemo pijehe. Idemo mi kao moralna podrka naim sviračima, mislimo mi. Kad smi najzad stigli u dvorite, pred domom, vidimo ima svijeta. Mrak je uvelike pao, Svirka počela već odavna.. Niko vie ne naplaćuje ulaz. Unutra puno. Ne ba jako svijetlo. Bend je dobro zagrijao prisutne sa standardnim hitovima, Bonny M, Bob Marle, Berry White, Marvin Gaye, ili takovo to. Nae drutvo motri sa strane, nonalantno. Nismo nikako autsajderi. Neko bi od nas moda i da zaplee, muzika podie emocije i kura, alinigdje nema partnera na vidiku. Uostalom, u ta doba vie se plesalo u grupama i takvih nekoliko krugova već po sali napravljeno. Mi pusimo i nemarno gledamo uokolo. Nema nita za popit. To ozbiljno dovodi u pitanje cijelo veče. Valjda prije kraja zabave, to jest plesa, krenemo mi nazad. Sad jo manje drutvo. Gdje su se svi ti pogubili i ne pitamo. Treba sad otpjeačiti do Knina. Kroz polja, starim putem do ceste, pored kasarne. Noć puna zvijezda. Pirka vjetrić. Miriu bače. Pred nama, u daljini trepere svijetla grada, koji nas mami u svoj topli naručaj. Mi hodamo, opet lagano i razgovaramo. Ko bi ga sad zna o čemu? Ozbiljno, kao pravi momci, valjda
Izvjesno je samo jedno tada bilo, sutra ćemo opet izići u grad da vidimo ima li ta nova u njemu.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
GRAD
Nakupina lijepih zgrada u kojim nema nikoga. Uredjene ulice s brojevima na koje postar ne donosi postu, niko ne zivi, a nema ni postara. Prodavnice lijepo ostakljene i prazne, nema prodavacica jer nema kupaca. To se moze nazvati grad, ali meni to nije grad. Grad mogu ciniti i grupe neceg sto se jedva moze nazvati kucama, ljudi svi znaju jedan drugog pa ne pisu pisma nego odu i napricaju se, ne treba im kucni broj i postar. Sami prozvedu skromnu hranu i nesebicno dijele izmedju sebe, ne treba im prodavnica.
Grad cine ljudi koji vole svoj grad.
Ja volim svoj Knin, u njemu se rodio moj pradjed, djed, otac, ja, sinovi. U njemu su se rodili, ili su doselili i zivili kao da su se rodili, mnogi moji prijatelji. U njemu su se rodile ili doselile neke djevojcica za kojima i danas uzdahnem. Ima kninjana u Kninu, a ima ih i okolo i to odavno. Mnogi su ljubavnim, skolskim ili tuznim sudbinama odvuceni pa ih sad ima svugdje. U svemu ima i neke srece. Moj Knin je sad ogroman, od Kanade do Australije i kad se sretnemo uvijek se zalije.
Ozivljavanje grada moze se shvatiti kao biljezenje nekih ljudi i dogadjaja iz davnina ili nedavnina kako bi malo produzili trajanje i stvorili zajednicko sjecanje. Ja to vise vidim u okupljanjima kao dijelu buduceg ozivljavanja grada. Imao sam malo srece, lani smo slavili godisnjicu mature Gimnazije u KNINU. Ove godine smo ozivili ZIDIC. Ove godine je i moj unuk bio prvi put u Kninu, Krcic, Fortica, Riva do iza mosta. Doci ce i dogodine u grad gje su mu se rodili otac, djed... Jos ce nekih okupljanja biti, godisnjica, zidica. Knin zivi, ne treba ga ozivljavati, jer Knin cine ljudi koji vole svoj Knin.
Grad cine ljudi koji vole svoj grad.
Ja volim svoj Knin, u njemu se rodio moj pradjed, djed, otac, ja, sinovi. U njemu su se rodili, ili su doselili i zivili kao da su se rodili, mnogi moji prijatelji. U njemu su se rodile ili doselile neke djevojcica za kojima i danas uzdahnem. Ima kninjana u Kninu, a ima ih i okolo i to odavno. Mnogi su ljubavnim, skolskim ili tuznim sudbinama odvuceni pa ih sad ima svugdje. U svemu ima i neke srece. Moj Knin je sad ogroman, od Kanade do Australije i kad se sretnemo uvijek se zalije.
Ozivljavanje grada moze se shvatiti kao biljezenje nekih ljudi i dogadjaja iz davnina ili nedavnina kako bi malo produzili trajanje i stvorili zajednicko sjecanje. Ja to vise vidim u okupljanjima kao dijelu buduceg ozivljavanja grada. Imao sam malo srece, lani smo slavili godisnjicu mature Gimnazije u KNINU. Ove godine smo ozivili ZIDIC. Ove godine je i moj unuk bio prvi put u Kninu, Krcic, Fortica, Riva do iza mosta. Doci ce i dogodine u grad gje su mu se rodili otac, djed... Jos ce nekih okupljanja biti, godisnjica, zidica. Knin zivi, ne treba ga ozivljavati, jer Knin cine ljudi koji vole svoj Knin.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
NESTO TRAJNO
Na naki nacin u ozivljavanje grada spada i nesto trajno, sto se uporno nastavlja svake godine kao da se nista nije dogodilo.
NIKLI SU ZVONCICI, mali barski bijeli cvjetici koje neko krivo naziva visibabe, ali zvoncici na vrhu krune latica ima male zelene mrljice. Milijuni, nebrojeni mali bijeli zvoncici na dugoj tamnozelenoj stabljici okruzenoj dugim tamnozelenim sabljicama. Stara zgrada ''Knin-teretna'' je srusena i tamo je neka mala nova. Kraj nje prema Krki pa uz Krku prema zeljeznom mostu. Na sve strane zvoncici, zvoncici. Neke ljude nesto podsjeti na neki dogadjaj, dozivljaj. Mene je branje zvoncica podsjetilo na branje zvoncica, naoko glupo za onog ko nije brao zvoncice. Kasnije pazljivo umotani u vlazne ubruse otputovali su u Zagreb, ponijeli smo ih i u Split i redovno mijenjali vodu i skracivali stabljike. Zvoncici su trajali i trajali. Pred kraj su obecali doci dogodine.
Cudi me nesto cudno, nabrali smo tri naramka, polako krenuli prema kuæi. Kad sam se okrenuo - milijuni, nebrojeni mali bijeli zvoncici iza nas, kao da je ovo branje varka, kao da su se odmah popunili zvonkasto se smijuci: Ne mozete nam nista. Pricekajte proljece dogodine, sve cu vas pobrati, zaprijetio sam im. Nastavili su cincincincati kao da me nema.
NIKLI SU ZVONCICI, mali barski bijeli cvjetici koje neko krivo naziva visibabe, ali zvoncici na vrhu krune latica ima male zelene mrljice. Milijuni, nebrojeni mali bijeli zvoncici na dugoj tamnozelenoj stabljici okruzenoj dugim tamnozelenim sabljicama. Stara zgrada ''Knin-teretna'' je srusena i tamo je neka mala nova. Kraj nje prema Krki pa uz Krku prema zeljeznom mostu. Na sve strane zvoncici, zvoncici. Neke ljude nesto podsjeti na neki dogadjaj, dozivljaj. Mene je branje zvoncica podsjetilo na branje zvoncica, naoko glupo za onog ko nije brao zvoncice. Kasnije pazljivo umotani u vlazne ubruse otputovali su u Zagreb, ponijeli smo ih i u Split i redovno mijenjali vodu i skracivali stabljike. Zvoncici su trajali i trajali. Pred kraj su obecali doci dogodine.
Cudi me nesto cudno, nabrali smo tri naramka, polako krenuli prema kuæi. Kad sam se okrenuo - milijuni, nebrojeni mali bijeli zvoncici iza nas, kao da je ovo branje varka, kao da su se odmah popunili zvonkasto se smijuci: Ne mozete nam nista. Pricekajte proljece dogodine, sve cu vas pobrati, zaprijetio sam im. Nastavili su cincincincati kao da me nema.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Oivljavanje grada
[ Ulomak iz prolaenja ]
Čitav oblak uspomena i zaborava sad se mota po njegovoj glavi. Uporno raspliće vidljivo od nevidljivog, stvarno od nestvarnog, prieljkivano od zornog, i nikako se ne moe tomu načuditi i razlučiti, u isto doba, gdje počima njegova mata a gdje okončava nostalgija.
Guvaju se sad i drugi oblaci po Dinari i Promoni. Napolju je vlano. Pue niki jugo-istočnjak. Grad utonuo u tiinu i dreme. Pokoja lokomotiva pisne promuklo, polazeći za Liku. Namračila se pročelja od kuća, skvaena pljuskom, koji je časak prije pod naletima vjetra ibao po njima. Jecaju mokra stabla pod naletima vjetra, bunje zvoni prosutim biserima, a trava polegla pod srebrnim kapima koje se nečujno kotrljaju po njima. Parkovi se primirili, nema ni ptica u njima. Zemlja mokra i teka. Nema mirisa od kuine, sve je dobro pozatvarano. U prozorima pokoja razbaruena, sijeda, glava otsutno zuri u puste ulice. Rano nedjeljno poslijepodne. Počinje mostarski turnir. Kada zavri prijenos utakmice i muki svijet opet izmili vanka, urno do prve gostione, u njima će grad ponovo oivjeti.
Je li doista tuda neto prolo ili je samo riječ o kratkome mirovanju u odmotavanju klupka gradskoga ivota?!
Čitav oblak uspomena i zaborava sad se mota po njegovoj glavi. Uporno raspliće vidljivo od nevidljivog, stvarno od nestvarnog, prieljkivano od zornog, i nikako se ne moe tomu načuditi i razlučiti, u isto doba, gdje počima njegova mata a gdje okončava nostalgija.
Guvaju se sad i drugi oblaci po Dinari i Promoni. Napolju je vlano. Pue niki jugo-istočnjak. Grad utonuo u tiinu i dreme. Pokoja lokomotiva pisne promuklo, polazeći za Liku. Namračila se pročelja od kuća, skvaena pljuskom, koji je časak prije pod naletima vjetra ibao po njima. Jecaju mokra stabla pod naletima vjetra, bunje zvoni prosutim biserima, a trava polegla pod srebrnim kapima koje se nečujno kotrljaju po njima. Parkovi se primirili, nema ni ptica u njima. Zemlja mokra i teka. Nema mirisa od kuine, sve je dobro pozatvarano. U prozorima pokoja razbaruena, sijeda, glava otsutno zuri u puste ulice. Rano nedjeljno poslijepodne. Počinje mostarski turnir. Kada zavri prijenos utakmice i muki svijet opet izmili vanka, urno do prve gostione, u njima će grad ponovo oivjeti.
Je li doista tuda neto prolo ili je samo riječ o kratkome mirovanju u odmotavanju klupka gradskoga ivota?!
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Oivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br.9
Revolucija je u Knin stigla sa malim zakanjenjem. Istodobno, ispoljena na vrlo osoben, reklo bi se čak, na originalan način.
Bilo je to vrijeme, pojave seksualne revolucije u svijetu, antiratnih protesta, borbe za gradjanska prava u Americi i studentskog nezadovoljstva uopće. Od svih tih burnih dogadjanja, na grad nije vidio puno toga. Pa ipak, desilo se neto doista novo, za nae pojmove svakako revolucionarno. Bio je to svojevrstan dgovor Knina Hamletu iz Mrdue Donje Ive Breana. I dok se u Mrdui zbio ekspir, po prvi puta u naim krajevima, dotle je u Knin stigao Bobis.
Avangarda u tretmanu drutvenih pitanja, koja je nala svoj iskaz kroz umjetnost, uavi najlake kroz kazalite, u kninskom slučaju ispoljena je kroz jedan nada sve miriljubiv gest, kroz revolucioniranje gradskog socijalnog ivota. Bobis" postaje zamjena za opskurne gostioname po kojima dominiraju mirisi bevande, pečenja i zanosa pjesme, i u kojima se smiljaju i druga slasna zadovoljstva tijela i due.
Smjeten u samom srcu grada, Bobis postaje svjedokom vremena, njegovijeh sugrađana i ritma gradskog ivota. Sav u caklu i ogledalima, sa francuskim prozorima i sa osobljem u bijelim mantilima, bio je prava ljekarna za potrebe dokonih starijih sugrađana i znatieljne mladei.
Bobis je uvijek bio nekako pun zadovoljstva, bezbronosti, radosti i mladosti. U njemu su posluivale dvije, poslu vrlo priljene gospodje. Jedna neta neta i gracioznija, i druga, znatno stamenije figure u odnosu na prvu, okruglih rumenih obraza i dobrodunih očiju. Ponekad, u prepodnevnim satima, njima je zna pomagati, jedan posve neupadljivi gospodin, u svom zreom dobu. Doimao se poput dirigenta, koji jedva primetnim pokretima i gotovo nečujnim glasom, natimava unutarnju organizaciju opsluivanja i evidencije asortimana kafea.
Nita manje zanimljivim od ivota koji je promicao vanka, od slastica u rashladnim vitrinama, pristiglim ravno iz Splita, od aparata za kavu i pića u baru, nisu bili ni njegovi posjetitelji.U jutarnjim satima u Bobis bi obično svraćali na kavu uposleni iz oblinjih ureda. Neta rijedje bi tu dotrčavali oferi i kondukteri autobusa, u pauzama izmedju dvije ture vonje. Dolazilo se, obično prije večeri i na kolače. Kod svih ovijeh očitovala se urba i izvjesna doza snebivanja u modernom prostoru i u novom gradskom sadraju Rana popodnevlja su bila mirna. Rijetki posjetitelji, obično dobri poznanici osoblja, vie su svraćali da se ispričaju, nego li da popiju kavu ili togod drugo. U večeri, poglavito subotom, u Bobisu je bilo najivlje. To je bilo vrijeme kada ekipe dolaze u grad. Svaka od njih imala je svoje mjesto. One mladjih doba među njima, obično bi zaposjedali mjesta blizu vrata i tako drali na oku ulicu, kojom bi ubrzo počinjale nailaziti cure na povratku iz kole, ili produavajući pokoji đir kroz grad prije negoli odu svojim kućama. Ozbiljniji među gostima su drali svoje mjesto, naprijed, izmedju prvih ulaznih vrata kad se naiđe iz pravca Doma, i anka. To su uglavnom bili dečki sa renomeom. Profesionalcima je bivalo svejedno gdje će biti, oni su obično stajali ispred anka, ljuteći uz kavu s nogu, vinjak ili pelinkovac. Bilo je to vrijeme kada je po gostionama, pa i po kafeima bilo sasvim prirodno zapaliti cigar. Kada bi se ulo u Bobis oko osam sati navečer, odmah s vrata bi se zaronilo u opojan, plavičasti dim duhana, sa kojim su se pod stropom u amoru uvijale, svakojake zanimljivosti i tajne.
enski svijet je kud i kamo rjeđe navraća u Bobis. Obično bi to bila pokoja kolegica sa posla ili kad bi netko od parova sa čvrstom vezom u pothvatu gradske promenade, zapeo za "obis". U stvari, Bobis je ponajprije bio mjesto okupljanja, dogovaranja i otvaranja apetita pred odlazak mukog svijeta na finalno odredite večernjeg provoda u gradu.
Revolucija je u Knin stigla sa malim zakanjenjem. Istodobno, ispoljena na vrlo osoben, reklo bi se čak, na originalan način.
Bilo je to vrijeme, pojave seksualne revolucije u svijetu, antiratnih protesta, borbe za gradjanska prava u Americi i studentskog nezadovoljstva uopće. Od svih tih burnih dogadjanja, na grad nije vidio puno toga. Pa ipak, desilo se neto doista novo, za nae pojmove svakako revolucionarno. Bio je to svojevrstan dgovor Knina Hamletu iz Mrdue Donje Ive Breana. I dok se u Mrdui zbio ekspir, po prvi puta u naim krajevima, dotle je u Knin stigao Bobis.
Avangarda u tretmanu drutvenih pitanja, koja je nala svoj iskaz kroz umjetnost, uavi najlake kroz kazalite, u kninskom slučaju ispoljena je kroz jedan nada sve miriljubiv gest, kroz revolucioniranje gradskog socijalnog ivota. Bobis" postaje zamjena za opskurne gostioname po kojima dominiraju mirisi bevande, pečenja i zanosa pjesme, i u kojima se smiljaju i druga slasna zadovoljstva tijela i due.
Smjeten u samom srcu grada, Bobis postaje svjedokom vremena, njegovijeh sugrađana i ritma gradskog ivota. Sav u caklu i ogledalima, sa francuskim prozorima i sa osobljem u bijelim mantilima, bio je prava ljekarna za potrebe dokonih starijih sugrađana i znatieljne mladei.
Bobis je uvijek bio nekako pun zadovoljstva, bezbronosti, radosti i mladosti. U njemu su posluivale dvije, poslu vrlo priljene gospodje. Jedna neta neta i gracioznija, i druga, znatno stamenije figure u odnosu na prvu, okruglih rumenih obraza i dobrodunih očiju. Ponekad, u prepodnevnim satima, njima je zna pomagati, jedan posve neupadljivi gospodin, u svom zreom dobu. Doimao se poput dirigenta, koji jedva primetnim pokretima i gotovo nečujnim glasom, natimava unutarnju organizaciju opsluivanja i evidencije asortimana kafea.
Nita manje zanimljivim od ivota koji je promicao vanka, od slastica u rashladnim vitrinama, pristiglim ravno iz Splita, od aparata za kavu i pića u baru, nisu bili ni njegovi posjetitelji.U jutarnjim satima u Bobis bi obično svraćali na kavu uposleni iz oblinjih ureda. Neta rijedje bi tu dotrčavali oferi i kondukteri autobusa, u pauzama izmedju dvije ture vonje. Dolazilo se, obično prije večeri i na kolače. Kod svih ovijeh očitovala se urba i izvjesna doza snebivanja u modernom prostoru i u novom gradskom sadraju Rana popodnevlja su bila mirna. Rijetki posjetitelji, obično dobri poznanici osoblja, vie su svraćali da se ispričaju, nego li da popiju kavu ili togod drugo. U večeri, poglavito subotom, u Bobisu je bilo najivlje. To je bilo vrijeme kada ekipe dolaze u grad. Svaka od njih imala je svoje mjesto. One mladjih doba među njima, obično bi zaposjedali mjesta blizu vrata i tako drali na oku ulicu, kojom bi ubrzo počinjale nailaziti cure na povratku iz kole, ili produavajući pokoji đir kroz grad prije negoli odu svojim kućama. Ozbiljniji među gostima su drali svoje mjesto, naprijed, izmedju prvih ulaznih vrata kad se naiđe iz pravca Doma, i anka. To su uglavnom bili dečki sa renomeom. Profesionalcima je bivalo svejedno gdje će biti, oni su obično stajali ispred anka, ljuteći uz kavu s nogu, vinjak ili pelinkovac. Bilo je to vrijeme kada je po gostionama, pa i po kafeima bilo sasvim prirodno zapaliti cigar. Kada bi se ulo u Bobis oko osam sati navečer, odmah s vrata bi se zaronilo u opojan, plavičasti dim duhana, sa kojim su se pod stropom u amoru uvijale, svakojake zanimljivosti i tajne.
enski svijet je kud i kamo rjeđe navraća u Bobis. Obično bi to bila pokoja kolegica sa posla ili kad bi netko od parova sa čvrstom vezom u pothvatu gradske promenade, zapeo za "obis". U stvari, Bobis je ponajprije bio mjesto okupljanja, dogovaranja i otvaranja apetita pred odlazak mukog svijeta na finalno odredite večernjeg provoda u gradu.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Oivljavanje grada
LITERARNA VINJETA Br. 10
Tih godina, u naemu gradu, ne samo da je bilo revolucionarnih gibanja svoje vrste, nego je èak dolazilo i do radikaliziranja. Jedan takav primjer imamo kada je rijeè o dokolici, posebice kod mladih.
Na ofenzivu provedbe novog doivljavanja svijeta i razvijanja novih osjeæaja, izvrene putem otvaranja prozora u srce grada od strane Bombona i Biskvita iz Splita, uzvraæeno je angairanom kreativnom energijom domaæeg porijekla, koja je veæma bila sklona ambijentu intimacije u sjenovitosti dvorita za kuæom, nego indiskretnoj znatielji izloga.
Spomenuti kontra udar Bobis-u, izveden je pod pokroviteljstvom djeteline sa tri lista, u ambijentu futuristièke konobe. Do suèeljavanja tako suprotstavljenih tendencija dolazi u caféu Laæe, koji je demonstrirao visoki stupanj preduzetnitva kada mu je polo za rukom okupiti na jednome mjestu i hazardere kartakih stolova i romantièare vezane uz obale Krke.
Sa obiljem uporitia za napaæene due, konzumiranim u dozama od 0.5 deca, sa tonskom zavjesom od hitova sa prvih mjesta top lista domaæe i inozemne popularne glazbe, priguenim raznobojnim svijetlima, sa ogledalima na sva èetiri zida, sa konim sjedalima bez rukohvata, naprosto forsirajuæi nehotièna dodirivanja i okretnim mladim enskim osobljem kafea za posluivanje u trapericama i pripijenim majicama, Tref je postao idealno mjesto za bijeg od banalnosti svakodnevnog ivota, od roditeljskog beskonaènog èangrizanja, obvezantne marende, zborova radnih ljudi, partijskih i sindikalnih sastanaka. U isto doba Tref je postao nezamjenljivo mjesto predaha i zaklon mnogom unutarnjim nemirima mladog narataja grada.
Odma poslije otvaranja kafea, èesto dok jo inventar od noænog bdijenja nije vraæen na svoja mjesta, u Tref su dolazili pospani i èupavi gosti. To su bili isti oni koji su prethodnog dana najvrijednije radili. Svi su oni prosto hitali da uz dugi espreso ili uz karlovaèko definitivno rastjeraju mamurluk. Tu se dolazilo u predahu od sijanja prine i mijeanja maltera ili dok se èekalo na listi zavoda za zapoljavanje. Sa svima njima prepodneva u Trefu su tekla lagano, bez mnogo prièe i bez buke.
U ranim popodnevnim i veèernjim satima na redu u Trefu su bili studenti, koji su dolazili za vikend i praznike kuæama, ðaci odbjegli sa zadnjih èasova nastave i oni kojima se nije nikako dalo pisati domaæe zadaæe.
Rano, s veèeri, poèinjali bi da pristiu ozbiljniji gosti. Neki od njih bivali su svjee izbrijani i oèeljani, sa izglaèanim kouljama i dinsicama. Pamte se pojedinci, koji su za ljetnjih mjeseci nosili Varteksov safari komplet i po njemu bili raspoznavani za dugi niz godina. Tada su pristizale i ekipe, sve stasiti, dugokosi i brkati momci, otra pogleda, èime su podupirali sopstveno ivotno neiskustvo. Prvih godina u Kninu nije bilo lako nositi bradu. Zota je na primjer bio jedan od onih kojemu je brada u to doba dobro stajala.
Najzanimljiviji su bili posljednji gosti, koji su pristizali uveèe, poslje devete ure. Meðu ovima je bilo i slobodnih umjetnika i profesionalaca u svom zvanju. Oni su ostajali do zatvaranja, za koje nitko toèno nije znao kada æe se dogoditi. Prije toga, u delikatnim trenucima, po koji put, drutvo se povlaèilo i u privatni separe, gdje se i Laæa pridruivao svojim najboljim gostima.
U Tref su navraæale i cure, da i one zapale i popiju po koju kavu. Bile su to samo one sa najirim svjetonazorima, jer su mnoge djevojke tada jo uvijek zazirale od mjesta poput Trefa. Æakulajuæi, pogledale bi poèesto prema vratima, sve u nadi ne bi li ugledale onoga zbog koga su znale dolaziti.
Tref je bio mjesto potpunog trijumfa novih pogleda i slobodnog miljenja . Od tada u Kninu je bilo i jo uvijek ima mnotvo café a ali ni jedan od njih nije dostigao slavu koju je u ono vrijema imao Tref.
Tih godina, u naemu gradu, ne samo da je bilo revolucionarnih gibanja svoje vrste, nego je èak dolazilo i do radikaliziranja. Jedan takav primjer imamo kada je rijeè o dokolici, posebice kod mladih.
Na ofenzivu provedbe novog doivljavanja svijeta i razvijanja novih osjeæaja, izvrene putem otvaranja prozora u srce grada od strane Bombona i Biskvita iz Splita, uzvraæeno je angairanom kreativnom energijom domaæeg porijekla, koja je veæma bila sklona ambijentu intimacije u sjenovitosti dvorita za kuæom, nego indiskretnoj znatielji izloga.
Spomenuti kontra udar Bobis-u, izveden je pod pokroviteljstvom djeteline sa tri lista, u ambijentu futuristièke konobe. Do suèeljavanja tako suprotstavljenih tendencija dolazi u caféu Laæe, koji je demonstrirao visoki stupanj preduzetnitva kada mu je polo za rukom okupiti na jednome mjestu i hazardere kartakih stolova i romantièare vezane uz obale Krke.
Sa obiljem uporitia za napaæene due, konzumiranim u dozama od 0.5 deca, sa tonskom zavjesom od hitova sa prvih mjesta top lista domaæe i inozemne popularne glazbe, priguenim raznobojnim svijetlima, sa ogledalima na sva èetiri zida, sa konim sjedalima bez rukohvata, naprosto forsirajuæi nehotièna dodirivanja i okretnim mladim enskim osobljem kafea za posluivanje u trapericama i pripijenim majicama, Tref je postao idealno mjesto za bijeg od banalnosti svakodnevnog ivota, od roditeljskog beskonaènog èangrizanja, obvezantne marende, zborova radnih ljudi, partijskih i sindikalnih sastanaka. U isto doba Tref je postao nezamjenljivo mjesto predaha i zaklon mnogom unutarnjim nemirima mladog narataja grada.
Odma poslije otvaranja kafea, èesto dok jo inventar od noænog bdijenja nije vraæen na svoja mjesta, u Tref su dolazili pospani i èupavi gosti. To su bili isti oni koji su prethodnog dana najvrijednije radili. Svi su oni prosto hitali da uz dugi espreso ili uz karlovaèko definitivno rastjeraju mamurluk. Tu se dolazilo u predahu od sijanja prine i mijeanja maltera ili dok se èekalo na listi zavoda za zapoljavanje. Sa svima njima prepodneva u Trefu su tekla lagano, bez mnogo prièe i bez buke.
U ranim popodnevnim i veèernjim satima na redu u Trefu su bili studenti, koji su dolazili za vikend i praznike kuæama, ðaci odbjegli sa zadnjih èasova nastave i oni kojima se nije nikako dalo pisati domaæe zadaæe.
Rano, s veèeri, poèinjali bi da pristiu ozbiljniji gosti. Neki od njih bivali su svjee izbrijani i oèeljani, sa izglaèanim kouljama i dinsicama. Pamte se pojedinci, koji su za ljetnjih mjeseci nosili Varteksov safari komplet i po njemu bili raspoznavani za dugi niz godina. Tada su pristizale i ekipe, sve stasiti, dugokosi i brkati momci, otra pogleda, èime su podupirali sopstveno ivotno neiskustvo. Prvih godina u Kninu nije bilo lako nositi bradu. Zota je na primjer bio jedan od onih kojemu je brada u to doba dobro stajala.
Najzanimljiviji su bili posljednji gosti, koji su pristizali uveèe, poslje devete ure. Meðu ovima je bilo i slobodnih umjetnika i profesionalaca u svom zvanju. Oni su ostajali do zatvaranja, za koje nitko toèno nije znao kada æe se dogoditi. Prije toga, u delikatnim trenucima, po koji put, drutvo se povlaèilo i u privatni separe, gdje se i Laæa pridruivao svojim najboljim gostima.
U Tref su navraæale i cure, da i one zapale i popiju po koju kavu. Bile su to samo one sa najirim svjetonazorima, jer su mnoge djevojke tada jo uvijek zazirale od mjesta poput Trefa. Æakulajuæi, pogledale bi poèesto prema vratima, sve u nadi ne bi li ugledale onoga zbog koga su znale dolaziti.
Tref je bio mjesto potpunog trijumfa novih pogleda i slobodnog miljenja . Od tada u Kninu je bilo i jo uvijek ima mnotvo café a ali ni jedan od njih nije dostigao slavu koju je u ono vrijema imao Tref.
GORE-DOLJE
Pročitao sam poslednje tri-četiri stane ove teme i vratie me u mladost. Dozvolio sam sebi da me ponesu vae priče i ba mi prija tj. gutam čitajući.
Primjetio sam da je malo zapostavljen gornji dio grada. Vi piete o Oranici, baricama a mene misli nose na Deića raskrće. Administrativni centar Knina, stanica milicije, otpad, općina, Balkan, Bristol, Deić i sad mi pade na pamet ona kapelica kod Deića prolaza, nikad mi nije bilo jasno ta predstavlja. Valjda smo tako odgajani da i ne treba da nas zanima religija ("religija je opijum za narod"). Odmah do piljare, mesnica. U ono vrijeme su bile dvije mesnice, gornja i donja. Tako je bilo i sa eljezarama, gornja i donja. Valjda je i piljara bila gornja. Ko zna ta je sve gore bilo gornje a dolje donje. Nekako je bilo razdvojeno na gore i dolje. Ja sam stanovao ispod Spasa pa mi je sve bilo dolje, jedino sam kući iao gore.
Primjetio sam da je malo zapostavljen gornji dio grada. Vi piete o Oranici, baricama a mene misli nose na Deića raskrće. Administrativni centar Knina, stanica milicije, otpad, općina, Balkan, Bristol, Deić i sad mi pade na pamet ona kapelica kod Deića prolaza, nikad mi nije bilo jasno ta predstavlja. Valjda smo tako odgajani da i ne treba da nas zanima religija ("religija je opijum za narod"). Odmah do piljare, mesnica. U ono vrijeme su bile dvije mesnice, gornja i donja. Tako je bilo i sa eljezarama, gornja i donja. Valjda je i piljara bila gornja. Ko zna ta je sve gore bilo gornje a dolje donje. Nekako je bilo razdvojeno na gore i dolje. Ja sam stanovao ispod Spasa pa mi je sve bilo dolje, jedino sam kući iao gore.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Odravanje grada
LITERARNA VINJETA Br. 11
Imalo je jedno mjesto u naemu gradu, pored kojega su gotovo svi njegovi itelji , i mnogo drugog svijeta, morali prolaziti bar jedanput u danu. Rrijeè je svakako o raskrsnici kod Deiæa. Tom raskrsnicom put je vodio ðake do kola, vojsku i starjeine od Sinobada do komande garnizona, pa jo dalje do june kasarne, milicionare u slubenim fiæama i Zastavinim autima u priljenim patrolama gradom, svraæajuæi samo po zadatku i u gostione. Tuda je put vodio i uposleni u TVIK-u, eljeznièkom Depou i u Kninjanki. Domaæice, uredske slubenike, umirovljenike i dokone insane da i ne pominjemo, oni su tu svakako morali biti. Na toj raskrsnici je bilo ivo povazdan, svih sedam dana u tjednu.
Rano izjutra, kolone naroda iz okolice, sa sjevera, istoka i zapada, prolazile su raskrsnicom. Jedni su hitali da èim prije stignu na trnicu. Drugi kod ljeènika u dom zdravlja, to je u njihovoj uobrazilji imalo karakter vie obreda nego a manje nude. Treæi, u èvrstoj nakani da zauzmu red meðu prvima u opæini, kod biljenika, ili da svrate do odvjetnika prije nego li se pojave na sudu. Svi ovi ili su raskrsnicom pjeice ili koristeæi neko od njima tada dostupnih prometnih sredstava. Neki su stizali na magaradima, ali su iz nepoznatog razloga na ulasku u grad napuæali samar, goneæi zatim magare pored sebe. Bilo je i onih na konjskim koliama koja, kad su dobila gumene toèkove, pruaju ugoðaj vonje limizinom. Ili se tako tome narodu bar prièinjavalo. Najivopisniji ipak su bivali oni na traktorskim prikolicama, u kojima su sjedile dvije'tri familije. U vidnoj urbi ovi su sa zadovoljstvom preticali sve one koji su mnogo ranije od njih kretali na put do grada. Jednima su lica sijala u osmjesima, drugima su bila vrlo ozbiljna, ostavljajuæi dojam na sve pored kojih su promicali, da su u urbi i poslu od posebne vanosti.
Istim putem hitale su i domaæice, ukrtajuæi svoje puteve od trnice, do mesnica, delikatesnih prodavaona i posluga. I njima je valjalo da èim prije, dok se ne razgrabi, kupe svje zeleni za juhu, vruæ kruv, pecivo i mlijeko, da kod svojega mesara dobiju najbolji komad mesa za nicle, pohanje, rioto ili gula. Zatim bi sa punim rukama nastavljale urbu kuæama, da pristave ruèak jerbo æe djeca brzo iz kole, a odma poslije i muevi sa posla.
Bilo je tuda u svakodnevnom guvanju i drugih. Preletalo se raskrsnicom uzdu i poprijeko. Od jedne do druge gostione, da se ugrabi parèe od rebara za marendu, da se vidi jesu li u eljezaru stigli alitra ii kultivatori, jer je vrijeme za prskanje i okopavanje vinograda odavna prispjelo. Ilo se tuda i u Auto Hrvatsku, da se kupe filteri za zrak, mazivo i svjeæice za èetvorotoèkae. Neki su opet ili poslom u komunalno platiti svoje raèune za smeæe. Prolazili su tuda i oni sa jaketama ogrnutim preko ramena i jo oni sa zobnicama preko leða. Mnogi meðu njima dokoni, ne znajuæi toèno to bi i kuda bi, razmiljajiæi s jednog kraja raskrsnice na drugi kako je gradski ivot poprilièno kaotièan. Oni smireniji zagledajuæi po izlozima, zapravo su samo troili svoje vrijeme u gradu. Okolo raskrsnice bile su razmjetene i tri trafike, jedna preko puta parka od opæine, druga odma' kod Balkana, a treæa poded mosta. Tu su se mogli kupiti dnevna i tjedna tampa, duvan, igice, bemzin i kremen za fajercage. Kupili bi oni tako svoju Slobodnu, smotali je i stavljali u dep od jakete, pa produili do koje od dvi-tri gostione, da gutaju svoju prvu kavu ili da zaliju doruèak èaom bevande, i da napokon u miru, od djeèine i èangrizave enetine, èitaju o tekuæim politièkim dogaðajima u svijetu, novim radnim pobjedama trudbenika i uspjesima portnih momèadi.
Sve do dvi tri ure iza podne, plele su tom raskrsnicom neprekidne kolone svijeta i motornih vozila u svim pravcima, prema Kninskom polju, Benkovcu, Sinju, ili ka centru grada. Bivalo jena momente odveæ buèno i prainjavo. Onda bi, sa prvim popodnevnim autobusima, ðaèkim i radnim vlakovima, viak naroda naglo nestao sa gradskih ulica, u nepoznatim pravcima. Naom raskrsnicom za ljetnjih dana, zavladala bi popodnevna fiesta. Tako je bilo sve do ranih veèernjih sati, kada siti i odmorni muevi i oèevi, bezbrina omladina i jo oneki, koje je teko svrstati u bilo koju poznatu kategoriju gradskog stanovnitva, poèimaju da promièu tuda, u potrazi za mjestima javnog okupljanja, koje sa dolaskom noæi prelazi u provod, opet u nekoj od brojnih gostiona u gradu.
Imalo je jedno mjesto u naemu gradu, pored kojega su gotovo svi njegovi itelji , i mnogo drugog svijeta, morali prolaziti bar jedanput u danu. Rrijeè je svakako o raskrsnici kod Deiæa. Tom raskrsnicom put je vodio ðake do kola, vojsku i starjeine od Sinobada do komande garnizona, pa jo dalje do june kasarne, milicionare u slubenim fiæama i Zastavinim autima u priljenim patrolama gradom, svraæajuæi samo po zadatku i u gostione. Tuda je put vodio i uposleni u TVIK-u, eljeznièkom Depou i u Kninjanki. Domaæice, uredske slubenike, umirovljenike i dokone insane da i ne pominjemo, oni su tu svakako morali biti. Na toj raskrsnici je bilo ivo povazdan, svih sedam dana u tjednu.
Rano izjutra, kolone naroda iz okolice, sa sjevera, istoka i zapada, prolazile su raskrsnicom. Jedni su hitali da èim prije stignu na trnicu. Drugi kod ljeènika u dom zdravlja, to je u njihovoj uobrazilji imalo karakter vie obreda nego a manje nude. Treæi, u èvrstoj nakani da zauzmu red meðu prvima u opæini, kod biljenika, ili da svrate do odvjetnika prije nego li se pojave na sudu. Svi ovi ili su raskrsnicom pjeice ili koristeæi neko od njima tada dostupnih prometnih sredstava. Neki su stizali na magaradima, ali su iz nepoznatog razloga na ulasku u grad napuæali samar, goneæi zatim magare pored sebe. Bilo je i onih na konjskim koliama koja, kad su dobila gumene toèkove, pruaju ugoðaj vonje limizinom. Ili se tako tome narodu bar prièinjavalo. Najivopisniji ipak su bivali oni na traktorskim prikolicama, u kojima su sjedile dvije'tri familije. U vidnoj urbi ovi su sa zadovoljstvom preticali sve one koji su mnogo ranije od njih kretali na put do grada. Jednima su lica sijala u osmjesima, drugima su bila vrlo ozbiljna, ostavljajuæi dojam na sve pored kojih su promicali, da su u urbi i poslu od posebne vanosti.
Istim putem hitale su i domaæice, ukrtajuæi svoje puteve od trnice, do mesnica, delikatesnih prodavaona i posluga. I njima je valjalo da èim prije, dok se ne razgrabi, kupe svje zeleni za juhu, vruæ kruv, pecivo i mlijeko, da kod svojega mesara dobiju najbolji komad mesa za nicle, pohanje, rioto ili gula. Zatim bi sa punim rukama nastavljale urbu kuæama, da pristave ruèak jerbo æe djeca brzo iz kole, a odma poslije i muevi sa posla.
Bilo je tuda u svakodnevnom guvanju i drugih. Preletalo se raskrsnicom uzdu i poprijeko. Od jedne do druge gostione, da se ugrabi parèe od rebara za marendu, da se vidi jesu li u eljezaru stigli alitra ii kultivatori, jer je vrijeme za prskanje i okopavanje vinograda odavna prispjelo. Ilo se tuda i u Auto Hrvatsku, da se kupe filteri za zrak, mazivo i svjeæice za èetvorotoèkae. Neki su opet ili poslom u komunalno platiti svoje raèune za smeæe. Prolazili su tuda i oni sa jaketama ogrnutim preko ramena i jo oni sa zobnicama preko leða. Mnogi meðu njima dokoni, ne znajuæi toèno to bi i kuda bi, razmiljajiæi s jednog kraja raskrsnice na drugi kako je gradski ivot poprilièno kaotièan. Oni smireniji zagledajuæi po izlozima, zapravo su samo troili svoje vrijeme u gradu. Okolo raskrsnice bile su razmjetene i tri trafike, jedna preko puta parka od opæine, druga odma' kod Balkana, a treæa poded mosta. Tu su se mogli kupiti dnevna i tjedna tampa, duvan, igice, bemzin i kremen za fajercage. Kupili bi oni tako svoju Slobodnu, smotali je i stavljali u dep od jakete, pa produili do koje od dvi-tri gostione, da gutaju svoju prvu kavu ili da zaliju doruèak èaom bevande, i da napokon u miru, od djeèine i èangrizave enetine, èitaju o tekuæim politièkim dogaðajima u svijetu, novim radnim pobjedama trudbenika i uspjesima portnih momèadi.
Sve do dvi tri ure iza podne, plele su tom raskrsnicom neprekidne kolone svijeta i motornih vozila u svim pravcima, prema Kninskom polju, Benkovcu, Sinju, ili ka centru grada. Bivalo jena momente odveæ buèno i prainjavo. Onda bi, sa prvim popodnevnim autobusima, ðaèkim i radnim vlakovima, viak naroda naglo nestao sa gradskih ulica, u nepoznatim pravcima. Naom raskrsnicom za ljetnjih dana, zavladala bi popodnevna fiesta. Tako je bilo sve do ranih veèernjih sati, kada siti i odmorni muevi i oèevi, bezbrina omladina i jo oneki, koje je teko svrstati u bilo koju poznatu kategoriju gradskog stanovnitva, poèimaju da promièu tuda, u potrazi za mjestima javnog okupljanja, koje sa dolaskom noæi prelazi u provod, opet u nekoj od brojnih gostiona u gradu.
Re: Delikatese
.Peky wrote:. A sto se tice hvale , svi se mi hvalimo cim pocnemo da pisemo , netko s'ovim a netko s'onim
Procitavsi ovo i shvativsi koliko je zapravo istinito,prestadoh da pisem ,cak i onako bezveze.
[/quote]
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Literarna vinjeta Br. 12
U ovoj, imaginarnoj, etnji prema sve udaljenijim predijelima uspomena, po ko zna koji puta opet, iz zaborava na put iskrsava zidiæ pred gimnazijom. Ali, to vie nije staro, dobro znano mjesto saèekivanja i sastajanja. Ovaj puta, taj zidiæ se prikazuje kao rezolutna demarkaciona crta urezana u tijelo grada Sa jedne strane, kod tog zidiæa zavrava nareèeni gornji grad, koji je sav u neprestanoj kretnji, dinamièan, u kontinuiranom irenju ka otvorenim prostorima polja, koja zavravaju podno strmih strana Dinare i Pljeevice Sa drugog njegova kraja zapoèima donji, stari dio grada, koji drema u letargiji minula doba, zaukan u njenom zagrljaju Krke i okomitom stijenom u luku, na koju se ispela fortica. Taj stari grad, osoben je primjer urbane arhitekture dalmatinskog zaleða. U svojoj raskoi on podaje svoje rijetke skaline i mraène portune, postojane parapete i gizdave pergole, teke kure i jednostavne pilastre, zastakljene vestibule i blistave balustrade, ljubopitnom oku na uivanje. Sa tim znacima raspoznavanja, stari grad jedanako je zanosan zastao pod vrelim suncem ljeta ili skutren s jeseni, pred navalom pomahnitaloga juga, koje po njegovim ulicama i krovovima pretaèe svoje pune damiane mora.
U trankvili povijesti i suvremenosti, u kolopletu uskih prolaza ka obali Krke i strmih, neravnih ulica ka tvrðavi, utisnuta stoji jedna posve obièna dvokatnica. Slièna drugima oko nje, ona nije budila naroèitu pozornost, niti naroèitu pozornost, kako gradskoga svijeta, tako ni rijetkih njihovih gostiju. Buduæi tako neprimjetna ne èudi to lako i danas bjei iz pamæenja grada. Tu, u svojevrsnoj simbiozi arhitektonski skromne, pojednostavljene vanjtine, otrih crta i utopljenosti u jednoliènost susjednih objekata, pojavljuje se sadrina njenoga prizemlja. Ali taj, na prvi pogled nedostatak, lako je kompenziran obujmom. Ispostavilo se naime da je to bila tada najveæa prodavaona u cijelome gradu. U prostranosti prizemne butige nisu stajali velelebni, politirani eksponati ipadovih kombinovanih soba niti Mobilijine kuhinje od teka drveta. U njoj se naime prodavala iskljuèivo eljezna roba, ili barem ona roba koja je u svom obrtu bila u dodiru sa tom robom.
Kome je tada bilo, a pogotovu kome je danas, poslije svega, jo do tamo neke prodavaone eljezne robe!?
Moda, panja graðanstva onda nije odveæ bila naklona ivopisnim momentima jednog banalnog prostora. Moda danas, pridjev ivopisan, nosi posve druge osobenosti. Pa ipak, unatoè svemu, uprav radi te ivopisnosti, sva svijetla pozornice sada, sa gradom u kretanju ka zaboravu, usmjerena su na tu veliku eljezaru na uglu.
Pridjev ivopisan, ona prije svega drugog, duguje kupcima ali i znatieljnicima. I ne samo njima. ivopis je zasigurno bio uzrokovan i raznovrsnoæu roba koje su se tu mogle naæi, ali i razigranim osobljem, koje ne samo da je vladalo robom u radnji, nego i naravima pa i ivotnim prièama mjetana i onih iz okolice, kooji su tu redovito dolazili.
Kada se poðe nanie gradom, vis à vis gostione Velebit, smjetena je bila stara eljezara. Sa proèeljem od cementne glazure, sa izlozima jedva neto veæim od obiènog prozora, u kojima je jednom bio viðen siæ, sa tablom od drveta zelene boje i sa braon tehnièkim slovima natpisa, jedva da je mogla nagovijestiti kakvu neobiènost, a pogotovu zanimljivost. Kninjani su tu rijetko sraæali. Mlaði svijet vjerojatno nije ni znao za nju, ai to bi, jer je stajala tik uz pijacu, a oni tamo nisu imali nikakvih potreba. Unatoè tomu, u pijaène dane i prijepodne, u njoj je vrilo od svijeta i glasova. Medju znatieljnima i onima prispjelim poposlom, arenilo se od crvenijeh i naranèastih narodskih kapa, od plavih i crnih bereta raznih velièina, oblika i ispranosti, od kaèketa razlièita materijala, od bijelih platnenih i kariranih koulja od flanela, hlaèa od samta i jaketa u bojama meda i èokolade.Posebna panja od strane osoblja prodavaone, ukazivana je onima sa plavim kombinezonima i zasukanim do lakata rukavima od koulja. Ponekad, znala je tu zaæi i pokoja roda sa udarom na glavi, da namiri kakvu sitnu potrebu gospodarstva, dok je njena druga polovina vie voljela za to vrijeme sjediti u bati gostione prekoputa. Nita manje ivopisno i pokretno nije bilo ni iza anka. Svi oni u modrim kutama, sa ozbiljnim ili nasmijani licima, veæ po potrebi, ervanili su sa jednog kraja na drugi, penjali se po ljestvama prislonjenim uz zidove pune pregradaka sa ladicama, u potrazi za odreðenom robom. Jedni od njih su usluivali sa sitnom robom, drugi svjetovali oko maina, a oni treæi naplaæivali. Izgleda da se i tu unaprijed znalo ko obavlja koji posa.
U tu eljezaru se nekada dolazilo kupiti gas za lampe, a bogami i protiv vaiju, koji je bio pohranjen u buradima sa ruènim pumpama utaknurim u otvore nakon to bi èep bio sa njih skinut. Poslije se sve manje kupovao gas jer su ljudi dobili struju a zdravstvena zatita i ljeènièke slube uznapredovali. Ostao je samo njegov miris, jer je na koncu konca i pod ostao premazivan tim istim gasom. U prostranom dijelu ispred banka, izloene su bile rayne sitnije poljoprivredne i graðevne maine, plugovi, kultivatori, kosaèice, mali traktori Tomo Vinkoviæ , mjealice za cement i sita za prinu. Sa drvenih polica, koje su ile èak do stropa, koji je èinilo se bio u prvom katu, visile su draljice za motike, krampove, lopate i sjekire, ali je bilo i srpova, kosjera, kosa, pa i bruseva, svakakvijeh finoæa i oblièevi. Naslagane po kutovime stajale su veæ nasaðene lopate, motike, aovi, batenske motièice za pljevljenje. Posebno su na cijeni bile æiskije. Bilo je tu jo i tabli lima, raznih debljina, a prodavana je i farba. Mogli su se tu naæi jo i lanaci, na kilo, koturovi raznovrsne ice u svim promjerima i limene trake. Nita manje uzbudljivo nije bilo ni po mnogobrojnim ladicama, koje su radi lakeg pristupa, ostale bez poklopaca. Po njima su bile brokve, od broja jedan do dvanaest. Pa onda navrtnji i vijci, opet u svim velièinama. A kako i ne bi kad je tu, tako rekuæ preko puta, bila tvornica vijaka. Potom, svi moguæi èavli, pa onda zarubice i prirubice, èekiæi, raznih velièina i oblika, sa stranom za èupanje eksera, aili i oni teki za pobijanje koca. Onda kljeta, elektrièarska i ona obièna. I tese. Tada je, u toj prodavaoni, jo je bilo moguæe kupiti i vide. Neupuæeni posjetilac mogao se lako izgubiti unutra. Èitav taj prostor bio je naprosto fascinantan, jer je bio ispunjen i posljednji njegov pedalj, tek je nekako bilo moguæe priæi do masivne drvene tezge, sve u oiljcima i izubijane od tekih, otrih i iljatih predmeta i roba.
Kad se proðe ulaz malo izdignut od ploènika, tek sa dva tri stepenika, i uvuèen od kie i vjetra, i otvore, ne ba masivna zastakljena vrata od drveta, bajkoviti svijet eljeza nahrupi bi pred uavi namjernika. U zimske dane, bijeeæi od ljute bure, kao dobar zaklon i kratki predah, mogla je posluiti uprav ta eljezara. U toplini razbuktale peæi na naftu, u omamljivom mirisu nauljena eljeza i amoru naroda, nesviknuti je lako mogao dospjeti u stanje iempijanosti. Ali zato, oni vièni odreditu, preputali bi se beskrajnom uivanju razgledanja i zapitkivanja. Ljeti su tu svakako nudila posve drugojaèije prilike. Tada je to bilo zgodno mjesto za pobjeæi od ege. Sa kamenom gradnjom, sa iznimno visokim stropom, sa svijetlom koje je spolja ulazilo samo kroz stakla na vratima, jedva probijajuæi zamraèenu unutarnjost, sa sjenama liæa stoljetnih stabala, koje su na povjetarcu igrale proèeljem, sa osjetom propuha od ulice i hlada kuæa u redu preko puta, unutra se irila umirujuæa hladovina. Nekima je ta prodavaona sluila kao intermezzo dok se ne stigne u gostionu na tanjur janjetine i èau vina, nakon to je na pijaci prodata roba i kupljene potreptine, od cukra i kave, kruva, salame, pa do brokvi i britvi, ponjetih svojim kuæama.
U trankvili povijesti i suvremenosti, u kolopletu uskih prolaza ka obali Krke i strmih, neravnih ulica ka tvrðavi, utisnuta stoji jedna posve obièna dvokatnica. Slièna drugima oko nje, ona nije budila naroèitu pozornost, niti naroèitu pozornost, kako gradskoga svijeta, tako ni rijetkih njihovih gostiju. Buduæi tako neprimjetna ne èudi to lako i danas bjei iz pamæenja grada. Tu, u svojevrsnoj simbiozi arhitektonski skromne, pojednostavljene vanjtine, otrih crta i utopljenosti u jednoliènost susjednih objekata, pojavljuje se sadrina njenoga prizemlja. Ali taj, na prvi pogled nedostatak, lako je kompenziran obujmom. Ispostavilo se naime da je to bila tada najveæa prodavaona u cijelome gradu. U prostranosti prizemne butige nisu stajali velelebni, politirani eksponati ipadovih kombinovanih soba niti Mobilijine kuhinje od teka drveta. U njoj se naime prodavala iskljuèivo eljezna roba, ili barem ona roba koja je u svom obrtu bila u dodiru sa tom robom.
Kome je tada bilo, a pogotovu kome je danas, poslije svega, jo do tamo neke prodavaone eljezne robe!?
Moda, panja graðanstva onda nije odveæ bila naklona ivopisnim momentima jednog banalnog prostora. Moda danas, pridjev ivopisan, nosi posve druge osobenosti. Pa ipak, unatoè svemu, uprav radi te ivopisnosti, sva svijetla pozornice sada, sa gradom u kretanju ka zaboravu, usmjerena su na tu veliku eljezaru na uglu.
Pridjev ivopisan, ona prije svega drugog, duguje kupcima ali i znatieljnicima. I ne samo njima. ivopis je zasigurno bio uzrokovan i raznovrsnoæu roba koje su se tu mogle naæi, ali i razigranim osobljem, koje ne samo da je vladalo robom u radnji, nego i naravima pa i ivotnim prièama mjetana i onih iz okolice, kooji su tu redovito dolazili.
Kada se poðe nanie gradom, vis à vis gostione Velebit, smjetena je bila stara eljezara. Sa proèeljem od cementne glazure, sa izlozima jedva neto veæim od obiènog prozora, u kojima je jednom bio viðen siæ, sa tablom od drveta zelene boje i sa braon tehnièkim slovima natpisa, jedva da je mogla nagovijestiti kakvu neobiènost, a pogotovu zanimljivost. Kninjani su tu rijetko sraæali. Mlaði svijet vjerojatno nije ni znao za nju, ai to bi, jer je stajala tik uz pijacu, a oni tamo nisu imali nikakvih potreba. Unatoè tomu, u pijaène dane i prijepodne, u njoj je vrilo od svijeta i glasova. Medju znatieljnima i onima prispjelim poposlom, arenilo se od crvenijeh i naranèastih narodskih kapa, od plavih i crnih bereta raznih velièina, oblika i ispranosti, od kaèketa razlièita materijala, od bijelih platnenih i kariranih koulja od flanela, hlaèa od samta i jaketa u bojama meda i èokolade.Posebna panja od strane osoblja prodavaone, ukazivana je onima sa plavim kombinezonima i zasukanim do lakata rukavima od koulja. Ponekad, znala je tu zaæi i pokoja roda sa udarom na glavi, da namiri kakvu sitnu potrebu gospodarstva, dok je njena druga polovina vie voljela za to vrijeme sjediti u bati gostione prekoputa. Nita manje ivopisno i pokretno nije bilo ni iza anka. Svi oni u modrim kutama, sa ozbiljnim ili nasmijani licima, veæ po potrebi, ervanili su sa jednog kraja na drugi, penjali se po ljestvama prislonjenim uz zidove pune pregradaka sa ladicama, u potrazi za odreðenom robom. Jedni od njih su usluivali sa sitnom robom, drugi svjetovali oko maina, a oni treæi naplaæivali. Izgleda da se i tu unaprijed znalo ko obavlja koji posa.
U tu eljezaru se nekada dolazilo kupiti gas za lampe, a bogami i protiv vaiju, koji je bio pohranjen u buradima sa ruènim pumpama utaknurim u otvore nakon to bi èep bio sa njih skinut. Poslije se sve manje kupovao gas jer su ljudi dobili struju a zdravstvena zatita i ljeènièke slube uznapredovali. Ostao je samo njegov miris, jer je na koncu konca i pod ostao premazivan tim istim gasom. U prostranom dijelu ispred banka, izloene su bile rayne sitnije poljoprivredne i graðevne maine, plugovi, kultivatori, kosaèice, mali traktori Tomo Vinkoviæ , mjealice za cement i sita za prinu. Sa drvenih polica, koje su ile èak do stropa, koji je èinilo se bio u prvom katu, visile su draljice za motike, krampove, lopate i sjekire, ali je bilo i srpova, kosjera, kosa, pa i bruseva, svakakvijeh finoæa i oblièevi. Naslagane po kutovime stajale su veæ nasaðene lopate, motike, aovi, batenske motièice za pljevljenje. Posebno su na cijeni bile æiskije. Bilo je tu jo i tabli lima, raznih debljina, a prodavana je i farba. Mogli su se tu naæi jo i lanaci, na kilo, koturovi raznovrsne ice u svim promjerima i limene trake. Nita manje uzbudljivo nije bilo ni po mnogobrojnim ladicama, koje su radi lakeg pristupa, ostale bez poklopaca. Po njima su bile brokve, od broja jedan do dvanaest. Pa onda navrtnji i vijci, opet u svim velièinama. A kako i ne bi kad je tu, tako rekuæ preko puta, bila tvornica vijaka. Potom, svi moguæi èavli, pa onda zarubice i prirubice, èekiæi, raznih velièina i oblika, sa stranom za èupanje eksera, aili i oni teki za pobijanje koca. Onda kljeta, elektrièarska i ona obièna. I tese. Tada je, u toj prodavaoni, jo je bilo moguæe kupiti i vide. Neupuæeni posjetilac mogao se lako izgubiti unutra. Èitav taj prostor bio je naprosto fascinantan, jer je bio ispunjen i posljednji njegov pedalj, tek je nekako bilo moguæe priæi do masivne drvene tezge, sve u oiljcima i izubijane od tekih, otrih i iljatih predmeta i roba.
Kad se proðe ulaz malo izdignut od ploènika, tek sa dva tri stepenika, i uvuèen od kie i vjetra, i otvore, ne ba masivna zastakljena vrata od drveta, bajkoviti svijet eljeza nahrupi bi pred uavi namjernika. U zimske dane, bijeeæi od ljute bure, kao dobar zaklon i kratki predah, mogla je posluiti uprav ta eljezara. U toplini razbuktale peæi na naftu, u omamljivom mirisu nauljena eljeza i amoru naroda, nesviknuti je lako mogao dospjeti u stanje iempijanosti. Ali zato, oni vièni odreditu, preputali bi se beskrajnom uivanju razgledanja i zapitkivanja. Ljeti su tu svakako nudila posve drugojaèije prilike. Tada je to bilo zgodno mjesto za pobjeæi od ege. Sa kamenom gradnjom, sa iznimno visokim stropom, sa svijetlom koje je spolja ulazilo samo kroz stakla na vratima, jedva probijajuæi zamraèenu unutarnjost, sa sjenama liæa stoljetnih stabala, koje su na povjetarcu igrale proèeljem, sa osjetom propuha od ulice i hlada kuæa u redu preko puta, unutra se irila umirujuæa hladovina. Nekima je ta prodavaona sluila kao intermezzo dok se ne stigne u gostionu na tanjur janjetine i èau vina, nakon to je na pijaci prodata roba i kupljene potreptine, od cukra i kave, kruva, salame, pa do brokvi i britvi, ponjetih svojim kuæama.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
MOJ PORTUN
Moj portun je bio cudan, ljeti hladan, zimi topao, kisnih dana suh, a suhih dana nekako vlazan. Imao je stara teska vrata koja se nisu zakljucavala, samo pritvarala. Kad bih oko dva popodne po zvizdanu s posla prosao zidic i malo hlada uletio bih u portun duboko uzdahnuo, ozivio i lagano na drugi skalinu po skalinu. Zimi dere bura ili dinarka, udjem, zatvorim vrata, raskopcam se i skalinu po skalinu. Kad bi vani bilo suho i vrelo u portunu je bilo svjeze, neka ugodna vlaga kao u pecinama, zdrava. Kisa pljusti, u portunu se ni ne cuje, sklopim lumbrelu...
Ljeti smo znali zatvoriti sve prozore i otvoriti vrata na portun i nikad nebi bilo vruce.
Jedne jeseni, hladno kisno vecer, u portun se uvukli Baco, Siz, skoro cijeli ''Kantuni'' i soto voce za svoju dusu. Baka me zove s prvog kata da im odnesem bocu vina (kud bi ona, ona je bila gospodja) i da kazem da joj je zao sto nema vise. Prenesem i predam, a oni ce ''Marice divojko postenoga roda...'', pa ''Marice duso, Marice srce ...''. Baka meni: ''Evo u ovoj boci jos dva deci, odnesi''.
Najvaznije od svega je sto su svi moji prijatelji, kad bi dolazili, morali doci bas tim portunom. I danas kad prodjem kroz portun tiho odjekuju koraci dobrih ljudi iz proslog stoljeca.
Ljeti smo znali zatvoriti sve prozore i otvoriti vrata na portun i nikad nebi bilo vruce.
Jedne jeseni, hladno kisno vecer, u portun se uvukli Baco, Siz, skoro cijeli ''Kantuni'' i soto voce za svoju dusu. Baka me zove s prvog kata da im odnesem bocu vina (kud bi ona, ona je bila gospodja) i da kazem da joj je zao sto nema vise. Prenesem i predam, a oni ce ''Marice divojko postenoga roda...'', pa ''Marice duso, Marice srce ...''. Baka meni: ''Evo u ovoj boci jos dva deci, odnesi''.
Najvaznije od svega je sto su svi moji prijatelji, kad bi dolazili, morali doci bas tim portunom. I danas kad prodjem kroz portun tiho odjekuju koraci dobrih ljudi iz proslog stoljeca.